Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje, Peter Sloterdijk

Iz knjige Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje


Potrebno je ukazati na proces koji do dana današnjeg prepoznajemo tek u konturama, budući da u svojoj nepreglednosti i prostranosti nadilazi svaku optiku kojom bi se moglo rukovati metodskom sigurnošću. Taj bismo proces mogli nazvati: razbijanje staroeuropskog pojma istine. Opet veoma grubo govoreći, pri tom se misli da su tri dimenzije klasičnog prostora istine natjerane da zauzmu nepomirljive pravce.
Istinito tendencijski gubi svoj odnos ka lijepom i dobrom, lijepo se grandioznom i opasnom upornošću emancipira od dobrote i istine, a dobro postaje nešto što je suviše lijepo da bi bilo istinito.
Ovo rastrojstvo klasičnih komponenti istine ne može se, naravno, upisati isključivo na račun Novog vijeka. Vjerojatno je u trojstvu staroeuropske ideje o istini oduvijek bio i centrifugalni moment koji je zahvaljujući integracijskoj strasti velikih mislilaca velikim trudom obuzdavan. Izvjesno je, međutim, da se početkom Novog vijeka oslobodila vlastita zakonomjernost tih dimenzija. To oslobađanje dovelo je do fundamentalnih promjena u onome što se do tada nazivalo istinito, dobro ili lijepo; moderne stvarnosti sve više se udaljavaju od svojih starih pojmova. Svako od tih troje poprima mnogo više nego u svom dotadašnjem značenju, a istodobno i mnogo manje. Više tako što su oslobođene oblasti znanja (koje se pretvorilo u znanost), tehničko-političkog umijeća i estetskog izraza dobile uvjerljivo na obujmu i diferenciranosti; a manje, tako što su ovi svjetovi, koji su bezmjerno narasli, toliko razvodnili svoje međusobne odnose da oni više i ne postoje, tako da danas i najsjajnija pojedinačna ostvarenja znanja, umijeća ili estetskog izraza pokazuju nenadoknadivo zaostajanje iza jednostavnih integralnih ''istina'' starih Grka, Indijaca ili Kineza. Jer moderno istinito je tendencijski samo još točno ili doslijedno; moderno dobro je samo još korisno ili uspješno; moderno lijepo je samo još impresivno ili očigledno.
Aktualna svjetska situacija je u velikoj mjeri povezana s ovom eksplozijom klasičnog pojma istine – eksplozijom koja je najprije odvojila modernu Europu od vlastite mediteransko-germansko-slavenske prošlosti a potom cjelokupnu planetu bacila u groznicu promjena kojima nitko ne nazire kraj – osim ako bi taj bio prorok tehnološke apokalipse. Pojmovi istine nisu, kako to misle bezopasne i prema duhu neprijateljski nastrojene duše, stvari koje se tiču tek od svjetskih zbivanja odvojenih filosofa. Ti pojmovi su ontološki centralni nervni sistemi civilizacija; oni odlučuju o načinu kako će se i hoće li se kulture uklopiti u okolinu koja se nalazi izvan čoveka; oni odlučuju kako će se kulture same urediti ili disorganizirati. Tumačenje svijeta i strukturiranje ljudskog života su neraskidivo povezani i posredovani onim što u nekoj kulturi ima funkciju istine.
Time bi se moglo objasniti zašto se fenomen kao što je razaranje starog pojma istine može razumijeti kao civilizacijski alarmni signal. Rastuća disintegracija dimenzija istine baca na sve uspjehe modernizma jezivu sjenu; ona signalizira da se tu nešto ''lomi'', da nešto više nije ''u redu'', da stare šablone više ne važe, da se raspada nešto što bi se na ovaj ili onaj način ipak trebalo držati zajedno.


Peter Sloterdijk